Žaba (2017)

Bosansko-hercegovački film “Žaba” nastao je prema istoimenom kazališnom tekstu zagrebačkog dramskog pisca Dubravka Mihanovića. Taj tekst napisan je još sredinom prošle dekade, a praizveden 2005. u zagrebačkom Teatru Itd u režiji Franke Perković, sa Sretenom Mokrovićem i Franjom Dijakom u glavnim ulogama. Predstava je imala pristojne kritike, no igrala kratko i tiho zgasnula.

U tom se trenutku činilo se da je priča o “Žabi” zavazda završena. Nitko, pa vjerojatno ni sam Mihanović, zacijelo nije mislio da će tekst doživjeti drugi i mnogo življi “afterlife”, i to u susjednoj državi. A sa “Žabom” se dogodilo upravo to. Tekst je izveden u sarajevskom Kamernom teatru s najjačom postavom bosanskih glumaca i u režiji Elmira Jukića, inače redatelja sitcoma “Lud, zbunjen, normalan”. Predstava se u BiH pretvorila u enormni hit, igrana je gotovo sto puta, obišla je na turneji dobar dio bliže i dalje Europe, da bi u konačnici taj kazališni uspjeh ponukao autore da naprave i film.

Radnja “Žabe” gotovo se u cijelosti odvija u četiri zida jedne (ovdje: sarajevske) brijačke radnje. Vlasnik te radnje je Zeko (Emir Hadžihafizbegović), ratni veteran s jedva potisnutim PTSP-om. Na sivi i otužni bajramski dan, Zeko otvara brijačnicu. U nju uskoro navraća njegov mlađi brat Braco (Aleksandar Seksan), alkos bez posla koji se po sav dan klati po kladionicama, a zbog toga mu se raspada obitelj. Stariji brat patronizira mlađeg, htio bi ga prevesti na pravi put, a ovog - pak - taj docirajući ton nervira. Osim dvojice braće, u brijačnici je i njihov prijatelj Švaba (Mirsad Tuka), taksist koji pred Zekom ima grižnju savjesti, jer je tijekom rata utekao u Njemačku. Švaba je - ujedno - i jedini koji uspijeva primiriti nepomirljivu braću. A bratsko zabadanje eskalira sve više i više, do trenutka kad stariji brat uzme britvu i položi je mlađem na grkljan, prijeteći da će ga zaklati.